Životna priča poslednje crnogorske princeze: Zorka Petrović, između Nikšića i kanadskih daljina

Životni put Zorke Petrović Njegoš: Između nikšićkog krša i kanadskih daljina

​Vijest koja je 1955. godine odjeknula putem Glasa Amerike, a koju je prenio legendarni radio voditelj Grga Zlatoper, označila je početak jedne nesvakidašnje životne priče o udaji poslednje crnogorske princeze. Zorka Petrović, unuka vojvode Šaka i kćerka Ljubova, nosila je svoje plemićko porijeklo sa nevjerovatnom skromnošću, dok je njeno srce ostalo zauvijek podijeljeno između rodnog Nikšića i hladnih predjela kanadske Manitobe. Njena sudbina počela je da se mijenja pedesetih godina prošlog vijeka, kada je kroz prepisku sa emigrantom Ilijom Đurovićem planula ljubav koja je premostila okeane. Odlučivši se na hrabar korak, Zorka je 1955. godine otputovala u Vinipeg, gdje su njen dolazak ispratili čak i lokalni kanadski mediji.

​U domu u dalekom Flin Flonu, Zorka i Ilija podigli su četvoro djece, insistirajući na tome da crnogorski jezik ostane primarni jezik komunikacije. Njen sin Mirko prisjeća se kako su djeca prije polaska u školu jedva govorila engleski, jer je majka željela da sačuvaju svoje korijene i nasljeđe kao najvrjedniju imovinu. Zorkina kuhinja je godinama mirisala na domovinu, a miris domaćeg hljeba, sarme i kobasica bio je svakodnevni podsjetnik na zemlju koju je napustila, ali nikada zaboravila. Više od tri decenije redovno je slala pisma i pomoć porodici u Crnoj Gori, održavajući neraskidivu vezu sa svojim narodom.

​Posebno poglavlje u sjećanjima njene porodice zauzima Zorkin povratak u Nikšić 1984. godine, koji njena bratanična Ana Petrović Njegoš pamti kao susret sa damom neviđenih manira i stila. Zorka je u rodni grad donijela evropsku disciplinu i zdrave navike, trčeći svakodnevno nikšićkim dolovima i vježbajući na livadama, što je u to vrijeme bila prava rijetkost. Iako je bila okružena pažnjom i divljenjem zbog svog otmenog držanja, najvažnija lekcija koju je prenijela mlađim generacijama bila je ona o unutrašnjoj sreći i važnosti porodice. Govorila je da je prava sreća u tome kako te paze oni koje voliš, a ne u materijalnom bogatstvu.

​Njen karakter i nepokolebljiv duh nazirali su se još u ranoj mladosti. Iako joj otac, uprkos svojim širokim vidicima, nije dozvoljavao da se bavi atletikom u sportskoj opremi, Zorka je na prvenstvu Crne Gore 1950. godine trčala u suknji i bosonoga, postavši prvakinja na 800 metara. Više od sportskog rezultata, ostalo je upamćeno njeno plemstvo duha kada je na takmičenju u Beogradu zastala da pomogne povrijeđenoj suparnici, žrtvujući pobjedu radi ljudskosti. Zorka Petrović Njegoš preminula je u Kanadi, ostavljajući iza sebe nasljeđe žene koja je dostojanstveno spajala dva svijeta, čuvajući miris crnogorskih livada u srcu do poslednjeg daha.