Prosječna plata u Crnoj Gori već godinama je jedan od glavnih argumenata kojim se mjeri ekonomski napredak. Međutim, iza brojke koja prelazi hiljadu eura krije se mnogo složenija slika: više od 40 hiljada zaposlenih primaju minimalnu zaradu, dok mali broj izuzetno visokih plata značajno podiže državni prosjek. Zato se iznos prosječne plate često ističe kao simbol napretka, ali veliki broj građana taj novac nikada ne vidi.
Prema podacima Uprave za statistiku Monstat, prosječna neto zarada u Crnoj Gori u junu 2026. godine iznosila je 1.036 eura, dok je prosječna bruto zarada bila 1.237 eura. Međutim, prosječna plata sama po sebi ne pokazuje kako su zarade raspoređene među zaposlenima niti koliko građana zaista prima iznos koji se najčešće navodi kao pokazatelj boljeg standarda.
Kada Vlada govori o rastu plata, gotovo uvijek se poziva na prosječnu neto zaradu. Međutim, prosjek često skriva stvarnu sliku tržišta rada. Prosječna plata nije isto što i plata koju prima većina ljudi.
U Crnoj Gori istovremeno postoje zaposleni koji primaju minimalnu zaradu, ali i menadžeri, izvršni direktori, bankari, rukovodioci državnih kompanija i pojedinci iz IT sektora čija mjesečna primanja dostižu više hiljada, pa i desetine hiljada eura. Takva raspodjela automatski povećava prosječnu platu, iako većina zaposlenih ne osjeća isti rast životnog standarda.
Upravo zbog toga medijalna zarada – plata ispod i iznad koje se nalazi po polovina zaposlenih – mnogo je realniji pokazatelj standarda od aritmetičkog prosjeka i zato većina država Evropske unije, uz prosječnu, redovno objavljuje i medijalnu zaradu.
Više od 41.000 zaposlenih radi za minimalnu platu
Iako zvanična prosječna plata premašuje hiljadu eura, podaci Poreske uprave pokazuju da veliki broj zaposlenih i dalje radi za minimalnu zaradu.
U 2025. godini minimalnu zaradu od 600 eura primala su 31.782 zaposlena, dok je minimalac od 800 eura primalo još 9.245 radnika. To znači da je ukupno 41.027 zaposlenih, odnosno oko 16,5 odsto od ukupno 248.917 zaposlenih u Crnoj Gori, primalo neku od dvije zakonom propisane minimalne zarade.
Ako se posmatra samo minimalna zarada od 600 eura, koju primaju zaposleni sa nižim kvalifikacijama, dolazi se do podatka da je svaki osmi zaposleni radio za najnižu zakonom dozvoljenu platu.
Na drugom kraju platne ljestvice nalaze se menadžeri, izvršni direktori, zaposleni u bankarskom sektoru, telekomunikacijama, energetici i IT industriji čija mjesečna primanja dostižu više hiljada, a u pojedinim slučajevima i više desetina hiljada eura.
Statistika pokazuje duboku neravnomjernost
Podaci o minimalnim zaradama jasno pokazuju koliko je raspodjela plata neravnomjerna. Gotovo svaki šesti zaposleni u Crnoj Gori prima neku od dvije minimalne zarade, dok relativno mali broj veoma visokih plata značajno utiče na državni prosjek. Zbog toga ekonomisti upozoravaju da prosječna plata često nije najbolji pokazatelj životnog standarda. Prosjek može rasti zahvaljujući povećanju zarada najplaćenijih zaposlenih, iako se primanja desetina hiljada radnika gotovo ne mijenjaju.
Šta pokazuju podaci Evropske unije
Slični trendovi postoje i u državama Evropske unije, ali su razlike među zemljama značajne.
Prema podacima Eurostata, 14,7 odsto zaposlenih u Evropskoj uniji spada u kategoriju niskoplaćenih radnika, odnosno onih koji zarađuju dvije trećine ili manje od nacionalne medijalne satnice. Najveći udio niskoplaćenih radnika imaju Bugarska (26,8 odsto), Rumunija (23,9 odsto), Letonija (23,3 odsto), Grčka (21,7 odsto) i Estonija (21,2 odsto). Na drugoj strani nalaze se Portugal (1,8 odsto), Švedska (4,1 odsto), Finska (6,5 odsto), Italija (8,8 odsto) i Slovenija (9,4 odsto).
Jedan od najvažnijih pokazatelja u EU je odnos prihoda 20 odsto najbogatijih i 20 odsto najsiromašnijih građana (S80/S20 indikator), gdje najbogatijih 20 odsto raspolaže približno 4,6 puta većim prihodima od najsiromašnijih. Dodatni pokazatelj je Gini koeficijent, čiji prosjek u EU iznosi oko 29,4.
Države poput Slovenije, Belgije, Danske i nordijskih zemalja uspijevaju da ublaže razlike zahvaljujući progresivnom oporezivanju, snažnim kolektivnim ugovorima i razvijenom sistemu socijalne zaštite.
Crnoj Gori nedostaje potpuna slika
Za razliku od većine članica EU, Crna Gora i dalje ne objavljuje redovno medijalnu platu niti detaljnu raspodjelu zaposlenih po platnim razredima. Zbog toga javnost uglavnom prati samo prosječnu zaradu, iako ona ne pokazuje koliko zaposlenih prima minimalac, a koliko ostvaruje višestruko veće prihode. Iskustva evropskih zemalja pokazuju da se stvarna slika tržišta rada može sagledati tek kada se objave podaci o raspodjeli zarada, bez kojih ostaje nepoznato koliko građana zaista osjeća ekonomski napredak.
Šta misliš?
Podijelite reakciju ili ostavite komentar - želimo da čujemo Vaše mišljenje!
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0