Alarmantno u zdravstvu: Medicinski otpad miješa se sa smećem, bolnice nemaju gdje sa djelovima tijela

Problematika zbrinjavanja patoanatomskog otpada otvara i pravna i etička pitanja, s obzirom na to da podzakonska regulativa nalaže da se dio ljudskih organa i djelova tijela nakon operacija sahranjuje u organizaciji javnih zdravstvenih ustanova. Ekološka inspekcija potvrđuje da u praksi postoje i situacije u kojima taj proces obavljaju sami građani, odnosno pacijenti koji su bili podvrgnuti hirurškim intervencijama, što dodatno oslikava nedostatak jasnih i centralizovanih državnih mehanizama. Zakonodavni okvir za kršenje ovih procedura predviđa novčane kazne u rasponu od 1.000 do 40.000 eura, ali u praksi te kaznene odredbe ostaju mrtvo slovo na papiru jer zvanični podaci pokazuju da do sada niko nije prekršajno ili krivično odgovarao.

​Uporedo sa ovim problemom, država se primiče i krupnoj promjeni u načinu prerade infektivnog i oštrog medicinskog otpada. Ovaj posao od 2011. godine obavlja privatna kompanija „Ekomedika” na osnovu koncesionog ugovora sa Vladom Crne Gore, koji ističe za manje od dvadeset i četiri mjeseca. Ministarstvo zdravlja trenutno razmatra scenario po kojem bi upravljanje ovim osjetljivim poslom preuzeo Klinički centar Crne Gore kao najveća zdravstvena ustanova, ali iz tog centra za sada odbijaju da odgovore na pitanja kako bi se taj zahtjevan model sproveo u djelo i da li za to uopšte postoje prostorni i tehnički kapaciteti.

​Sumnju u trenutnu praksu javno izražavaju i građani kroz ankete, pa tek nešto više od petnaest odsto čitalaca smatra da zdravstvene ustanove proceduru odvajanja otpada sprovode u potpunosti po pravilima. Veliki broj ispitanika upozorava da se u kontejnerima neposredno pored bolnica i domova zdravlja golim okom može uočiti medicinski materijal izmiješan sa komunalnim smećem. Građani ukazuju i na problem ljekova kojima je istekao rok trajanja, apostrofirajući da bi privatne i državne apoteke morale jasnije da ističu i komuniciraju mogućnost besplatnog vraćanja takvih medikamenata kako oni ne bi završavali na javnim deponijama.

​Stručna javnost i ljekari uočavaju da je korijen problema u potpunom odsustvu edukacije i dijaloga o ovoj temi unutar samog zdravstvenog sistema. Pozivaoci na promjene iz samog sektora naglašavaju da se tokom godine organizuju brojni medicinski seminari i kongresi, ali da se na njima nikada ne otvaraju debate o ekološkim standardima u zdravstvu i farmaciji. Umjesto pukog slanja inspekcija koje se, prema ocjenama medicinskih radnika, previše fokusiraju na administrativne sitnice i formalnosti poput izblijedjelih pečata na receptima, akcenat bi morao biti na edukaciji samih inspektora i zdravstvenog osoblja, kako bi se zajednički podigli standardi i trajno riješio problem opasnog otpada.