Štedi li država na najranjivijima?

Nakon višemjesečnog zastoja u radu socijalno-ljekarskih komisija, na adrese onkoloških pacijenata i roditelja djece sa autizmom počela su da stižu rješenja o odbijanju državne pomoći. Ovakav epilog nadležni pravdaju novim Pravilnikom o bližim uslovima za ostvarivanje osnovnih materijalnih davanja iz socijalne i dječje zaštite. Međutim, nevladine organizacije koje zastupaju prava najtežih pacijenata i djece sa autizmom upozoravaju da problem nije u pojedinačnim procjenama, već u samom dokumentu koji je sistemski eliminisao najugroženije kategorije stanovništva. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da korisnici mjesecima nijesu mogli ostvariti svoja prava zbog nezasjedanja komisija, što ih je ostavilo na cjedilu u najtežim životnim trenucima.

​Dok iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije, na čijem je čelu Damir Gutić, uvjeravaju da osobe sa autizmom nijesu zakinute, pitanja koja se tiču onkoloških pacijenata ostaju bez adekvatnog odgovora. Nadležni se pozivaju na sastanke održane tokom prošle godine i tvrde da novi propisi donose povoljnija rješenja, ali praksa na terenu i svjedočanstva aktivista govore o potpunom neskladu između ministarskih obećanja i realnosti sa kojom se suočavaju bolesni i njihove porodice.

​Institucionalno brisanje najteže oboljelih pacijenata

​Direktorica nevladine organizacije “Diši”, Maja Gardašević, upozorava da su novim Pravilnikom onkološki pacijenti praktično izbrisani iz medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć. Za razliku od ranijeg rješenja u kojem su maligne neoplazme i terminalne faze bolesti bile jasno prepoznate, novi dokument ih uopšte ne sadrži. To u praksi znači da osoba koja prolazi agresivne hemioterapije i ne može samostalno da se hrani, ustane iz kreveta ili održava higijenu, za sistem više ne postoji kao lice u stanju socijalne potrebe. Prema njenim riječima, ovdje nije riječ o reformi, već o opasnom institucijalnom brisanju onih kojima je pomoć najpotrebnija.

​Dodatni problem predstavlja i to što se sami ljekari u komisijama žale da su im ruke vezane novim propisima. Oni su primorani da donose negativna mišljenja jer karcinomi više nijesu navedeni kao direktan osnov za ostvarivanje prava. Gardašević naglašava da se iza hladnih administrativnih formulacija kriju stvarni ljudski životi, te da jedna odbijenica za državu predstavlja samo papir, dok za porodicu znači nemogućnost plaćanja ljekova, prevoza i elementarnih uslova za život. Ona ističe da su nadležnom resoru upućivane brojne inicijative, konkretni medicinski dokazi i svjedočanstva, ali da je reakcija institucija izostala, što jasno ukazuje na pogrešan i nehuman pravac socijalne politike u kojoj se štedi na terminalno oboljelim građanima.

​Višemjesečno čekanje i administrativno liječenje autizma

​Situacija nije bolja ni kada su u pitanju prava djece i osoba sa autizmom. Goran Laković ispred nevladine organizacije “Niste sami” ukazuje na poražavajuću činjenicu da su mnoga djeca u prethodnom periodu odbijana za ličnu invalidninu, a da su roditelji do pravde dolazili tek na drugostepenim komisijama ili putem sudskih presuda. On apostrofira problem nefunkcionisanja komisija zbog kojeg su pojedini korisnici čekali na ostvarivanje svojih prava duže od deset mjeseci. Osvrćući se na izjave ministra da niko neće biti zakinut, Laković ironično primjećuje da bi ministar, uz zakašnjela rješenja, morao građanima obezbijediti i vremeplov kako bi nadoknadio izgubljene mjesece.

​Roditelji su uvjereni da država svjesno štedi na najranjivijima, a dosadašnje sastanke sa nadležnima ocjenjuju kao čisto gubljenje dragocjenog vremena. Revoltirani odbijanjem i ignorisanjem, predstavnici NVO sektora su ironično kandidovali resorne ministre za Nobelovu nagradu za medicinu zbog “administrativnog liječenja” autizma, poručujući da će, ukoliko ta kandidatura propadne, pravdu potražiti pred institucijama koje se bave udruženim kršenjem elementarnih ljudskih prava.

​Druga strana medalje: Reforma ili farsa?

​Nasuprot optužbama javnosti i udruženja, iz Ministarstva tvrde da su nova pravila zapravo omogućila širi pristup pravima i otklonila dugogodišnje probleme u praksi. Iz resora Damira Gutića objašnjavaju da je fokus izmjena bio upravo na tome da se pravo na ličnu invalidninu omogući većem broju djece iz spektra autizma. Kao ključni argument navode prohodnost za djecu sa 90 odsto oštećenja organizma, dok je raniji uslov bio isključivo stoprocentno oštećenje. Nadležni naglašavaju da je na ovaj način riješen problem za djecu sa dijagnozom nespecifikovanog autizma, čime je roditeljima omogućeno i pravo na naknadu za rad sa polovinom punog radnog vremena, u sklopu sveobuhvatne reforme sistema vještačenja invaliditeta.

​Ipak, roditelji u ovim objašnjenjima ne vide stvarnu brigu, što ilustruju i primjerom instituta privremenog hraniteljstva. Prema važećim pravilima, roditelj djeteta sa smetnjama u razvoju ima pravo da na 45 dana godišnje sam pronađe hranitelja kojem država plaća svega 17 eura po danu. Laković zaključuje da država od roditelja, koji već godinama besplatno glume ljekare, logopede i defektologe, sada očekuje da glume i biro rada koji će za minoran novac animirati i selektovati stručni kadar, što slikovito prikazuje stvarni domet i iskrenost državne socijalne politike.