Dobrovoljno dijeljenje pravila, a ne prisila
Prva i osnovna činjenica jeste da nijedna zemlja ne postaje članica Evropske unije pod prisilom. Odluku o pristupanju donosi sama država kandidat kroz svoje legitimne institucije, a u većini slučajeva i neposrednim izjašnjavanjem građana na referendumu. Pristupanjem se zapravo dobrovoljno prihvataju zajednička pravila igre koja važe podjednako za sve.
Članstvo u EU podrazumijeva da se dio odluka više ne donosi samostalno u nacionalnim parlamentima ili vladama, već se one koordinišu sa ostalih 27 članica. To se prvenstveno odnosi na oblasti od zajedničkog interesa kao što su jedinstveno tržište i trgovina, zaštita konkurencije, ekološki standardi i zajednički propisi koji omogućavaju nesmetano funkcionisanje Unije.
Šta ostaje u rukama države?
Ipak, prenos dijela nadležnosti na Brisel ne znači da država gubi svoj identitet i kontrolu nad sopstvenom sudbinom. Ključni stubovi svakodnevnog funkcionisanja društva i države ostaju u isključivoj nadležnosti nacionalnih vlasti.
Poreska politika u najvećoj mjeri ostaje domen odluka unutar same države, dok se obrazovni i zdravstveni sistemi uređuju isključivo na nacionalnom nivou. Vojska, policija i lokalna samouprava takođe ostaju pod punom kontrolom države članice, a isto važi i za kulturu, izborni sistem i najveći dio socijalne politike.
Evropska unija stoga nije federalna superdržava, već specifična zajednica u kojoj se nadležnosti dijele samo tamo gdje zajednički rad donosi očiglednu korist svima.
Iskustva komšija: Primjeri Hrvatske i Slovenije
Najbolji dokaz za to su naši neposredni susjedi. Hrvatska nakon ulaska u EU nije ostala bez svoje zastave, himne, Ustava ili Sabora, niti je izgubila pravo da samostalno bira svoju izvršnu vlast i donosi budžet.
Slično je i sa Slovenijom, koja već više od dvije decenije funkcioniše unutar EU. Njene institucije rade punim kapacitetom, s tim što slovenački predstavnici danas direktno učestvuju u kreiranju politika koje usmjeravaju cijelu Evropu.
Kompromis kao osnova: Članstvo u EU jeste sistem kompromisa. Nijedna država ne dobija uvijek sve što poželi, ali isto tako ni najmoćnije članice poput Njemačke ili Francuske ne mogu same nametnuti svoju volju ostalima.
Šta to znači za Crnu Goru?
Za našu državu članstvo bi značilo ravnopravno učešće u donošenju ključnih evropskih odluka kroz crnogorske predstavnike u Savjetu EU, Evropskom parlamentu i drugim tijelima. Zauzvrat, Crna Gora bi imala obavezu da dosljedno poštuje zajednička pravila.
Pravo pitanje koje se postavlja pred crnogorskim društvom nije da li se ulaskom gubi dio suvereniteta, već da li smo spremni da dio svojih ovlašćenja zamijenimo za direktan uticaj i ravnopravan glas na tržištu od 450 miliona stanovnika.
U narednom nastavku našeg serijala istražujemo ko najviše profitira od članstva u EU – krupni investitori, država ili obični građani.
Šta misliš?
Podijelite reakciju ili ostavite komentar - želimo da čujemo Vaše mišljenje!
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0