Đukanović: Moldavka obučavana u prostorijama na stadionu “Obilića”, centri moći iz Beograda iza afere

Bivši predsjednik Crne Gore, dugogodišnji premijer i počasni lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović poručio je da je takozvana “afera S.Č.” imala jasan politički cilj da kompromitacijom njega i države učvrsti negativan stav međunarodne zajednice prema crnogorskoj nezavisnosti. U posljednjem dijelu intervjua za Televiziju E, povodom dvadesete godišnjice obnove nezavisnosti, Đukanović je naglasio da ova afera, lansirana u novembru 2002. godine, predstavlja jasan kontinuitet destruktivnog djelovanja srbijanskih bezbjednosno-obavještajnih agencija, koje je bilo potpomognuto neprofesionalizmom i karijerizmom pojedinih visokih zvaničnika u tadašnjem crnogorskom državnom vrhu. Neposredan povod za napad bio je iznenađujuće dobar rezultat koalicije DPS-SDP na parlamentarnim izborima.

​Prema njegovim riječima, ključne namjere kreatora ove afere bile su da se spriječi brzo formiranje stabilne Vlade i odlože aktivnosti na pripremi referenduma, kao i da se podrije jedinstvo unutar vladajuće koalicije računajući na pukotine između dvije vodeće partije. Istovremeno, plan je uključivao i diskreditaciju crnogorskog tužilaštva kroz insinuacije o umiješanosti visokih zvaničnika u trafiking, čime bi se međunarodnoj zajednici poslala poruka da Crna Gora nema kapacitet za uspostavljanje vladavine prava i suočavanje s globalnim problemima.

​Đukanović podsjeća na tadašnje okolnosti u državnoj zajednici, navodeći da su vlasti u Beogradu ispravno tumačile Beogradski sporazum kao taktički ustupak i trogodišnje odlaganje referenduma u svrhu obezbjeđivanja neophodnog partnerstva sa Evropskom unijom. On ističe da je u kabinetu tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Vojislava Koštunice bila okupljena ekipa koja je baštinila politiku Slobodana Miloševića, predvođena Radetom Bulatovićem, Gradimirom Nalićem, Sašom Tijanićem i Ljiljom Nedeljković. Ta grupa je, prema Đukanovićevim riječima, manipulisala Koštuničinim nacionalnim osjećanjima i gurala ga u sukobe sa Zoranom Đinđićem kako bi se Srbija zadržala na antizapadnom kursu, dok je paralelno vođen obračun sa Crnom Gorom radi očuvanja zajedničke države. U tim planovima ključnu ulogu je igrao moćni vojni obavještajni aparat, s vojnom kontraobavještajnom službom i generalom Acom Tomićem na čelu.

​Bivši predsjednik navodi da je taj političko-bezbjednosni centar moći težio i destabilizaciji Kosova kako bi se usporilo njegovo međunarodno priznanje, a dio tog plana bila je i kompromitacija vojnog vrha KFOR-a. Za tu namjenu je pripremano dvadeset sedam djevojaka koje su trebale biti podvedene visokim vojnim zvaničnicima, a među njima je bila i S.Č., koja je prema tadašnjim operativnim podacima obučavana u prostorijama na stadionu Obilića. Ovu aktivnost su na vrijeme spriječili KFOR i UNMIK koji su došli do ključnih informacija.

​Đukanović objašnjava da je vojna služba pripremala aferu po uobičajenoj matrici, tražeći partnere na tadašnjem nestabilnom crnogorskom političkom tlu. Godinu i po ranije, koalicija DPS-SDP nije imala dovoljno mandata za samostalno formiranje vlasti, pa je šest mandata Liberalnog saveza postalo sredstvo za političke ucjene koje su išle od finansijskih zahtjeva do traženja poslaničkih mandata i nametanja premijerskih kandidata. Iako je Liberalni savez forsirao Andriju Jovićevića, Filip Vujanović je na kraju sastavio vladu, dok je Jovićević zadržao poziciju ministra unutrašnjih poslova.

​Iz te pozicije, nakon pojavljivanja slučaja trafikinga, Jovićević je pokazao naglašeno interesovanje za upravljanje predmetom, projektujući svoje nezadovoljstvo zbog gubitka ministarskog mandata u novoj vladi prema domaćoj i stranoj javnosti. Đukanović otkriva da se Jovićević u Tirani žalio Helgi Konrad kako će ostati bez funkcije zbog istrage, ali dodaje da je vladu sastavljao on, a ne međunarodni zvaničnici. Prije isteka mandata, Jovićević je tendenciozno isključio Službu državne bezbjednosti i Duška Markovića iz istrage, čime je, prema Đukanovićevoj ocjeni, olakšao posao beogradskim kreatorima afere i ostavio državu nezaštićenom. To nezadovoljstvo su iskoristili domaći politički faktori koji su pokušali da promovišu Jovićevića kao opozicionog predsjedničkog kandidata protiv Filipa Vujanovića, što je na kraju propalo, ali je ostavilo duboke posljedice zbog nedovoljno profesionalnog odnosa u sektoru javne bezbjednosti.

​U kreiranju afere iskorišćen je realan problem teškog života državljanke Moldavije, koja je spas potražila u Sigurnoj ženskoj kući optužujući određene ljude za nasilje. Bezbjednosne službe su to nadogradile kako bi uvukle vrh tužilaštva i samog predsjednika države. Đukanović ponavlja da je odmah dao izjavu istražnom sudiji i potvrdio da tu osobu nikada u životu nije vidio, ističući da je bio snažan zagovornik potpune istrage koja se nažalost nije desila. Komentarišući podatak da je brat Andrije Jovićevića dan prije hapšenja zamjenika tužioca Zorana Piperovića poslao poruku u kojoj se navodi da se hapšenje sprovodi radi raskrinkavanja lobija Mila Đukanovića, bivši predsjednik navodi da za taj detalj nije znao, ali da on samo potvrđuje motive političkog napada.

​Slučaj je privukao ogromnu pažnju međunarodnih organizacija, a važnu ulogu u animiranju javnosti imao je nevladin sektor predvođen Sigurnom ženskom kućom, što je Đukanović ocijenio kao legitimnu težnju za afirmacijom, ali i kao proces praćen finansijskim i političkim interesima. On tvrdi da je lično vidio video-snimak iz Sigurne ženske kuće na kojem upravnica te organizacije jasno suflira psihički neuravnoteženoj štićenici pod sedativima šta treba da kaže i koga da pomene, izražavajući pretpostavku da ta traka i danas postoji u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

​Kada je S.Č. postala teret za svoje zaštitnike i advokate, pokrenuti su intenzivni pritisci da ona hitno napusti Crnu Goru pod izgovorom usamljenosti, navodne ugroženosti bezbjednosti i lošeg zdravstvenog stanja, iako su pravosudni organi insistirali na njenom prisustvu tokom suđenja. Država je nudila da pokrije troškove dolaska njene porodice i predlagala uključivanje Interpola i FBI radi bezbjednosnih garancija, ali je na kraju, nakon urgencije ambasadora OEBS-a Mauricija Masarija koji je upozoravao na odgovornost države u slučaju njenog tragičnog kraja, dozvoljen njen odlazak uz uslov da ostane dostupna pravosuđu. Ipak, nakon pokretanja sudskog postupka, međunarodne adrese su odgovorile da je lokacija S.Č. nepoznata, iako su mnogi znali gdje putuje. Đukanović je zaključio da je ona iz Crne Gore ispraćena uz maksimalne protokolarne počasti, ali da je iza cijelog slučaja ostao mučan utisak o nedovoljnoj pripremljenosti države da se nosi sa kompleksnim izazovima koje kreiraju protivnici njenih nacionalnih interesa.