Djeca sa invaliditetom nemaju jednak kvalitet obrazovanja kao ostali vršnjaci

Iako Crna Gora već više od dvije decenije sprovodi inkluzivno obrazovanje na nivou teorije i strateškog okvira, praksa pokazuje da sistem i dalje kaska za međunarodnim standardima. U podkastu agencije MINA, Marina Vujačić i kourednik politika u ovoj oblasti, Spasoje Mijušković, ukazali su na kompleksnu sliku obrazovnog procesa u kojem se prepliću napredak u angažovanju asistenata i hronični problemi poput neadekvatne pristupačnosti i nedostatka individualizovanog pristupa.

​Marina Vujačić upozorava da crnogorsko zakonodavstvo i dalje favorizuje integraciju nad pravom inkluzijom. To znači da su djeca s invaliditetom formalno prisutna u učionicama, ali često bez jednakih šansi za sticanje kvalitetnih kvalifikacija. Prema njenim riječima, osnovni uzrok ovakvog stanja je nepromijenjen odnos društva prema fenomenu invaliditeta, zbog čega se djeca i dalje usmjeravaju u određene obrazovne profile na osnovu pretpostavljenih sposobnosti, umjesto na osnovu njihovih stvarnih talenata i interesovanja.

​Sa druge strane, Spasoje Mijušković, koji je donedavno bio angažovan u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija, ističe da prava inkluzija ne može postojati samo na papiru. On naglašava da uspjeh procesa zavisi od čvrste međusektorske saradnje i dijaloga sa institucijama koje štite prava osoba s invaliditetom. Kao jedan od značajnih pomaka, Mijušković izdvaja unapređenje statusa asistenata u nastavi, kojima je radno vrijeme prilagođeno kako bi imali više prostora za saradnju sa stručnim službama i roditeljima. Takođe, uveden je i potpuno novi program obuke asistenata sa utrostručenim brojem časova praktične nastave.

​Pitanje fizičke pristupačnosti škola i dalje ostaje jedan od najoštrijih izazova. Iako se novi objekti grade po najvišim standardima, uključujući liftove i taktilne trake, mnoge starije škole su i dalje neprilagođene. Vujačić kritikuje praksu “adaptacija” koje često zaobilaze obavezne standarde pristupačnosti, ocjenjujući to kao vid sistemske diskriminacije. Ona takođe problematizuje nedovoljnu senzibilisanost uprava škola i nastavnog kadra, dodajući da su roditelji djece bez invaliditeta ponekad u zabludi da inkluzija snižava kvalitet nastave za njihovu djecu.

​Da bi se sistem suštinski transformisao, sagovornici se slažu da su neophodni precizni podaci. Mijušković ističe da Crnoj Gori nedostaje centralni registar bez kojeg je nemoguće kreirati adekvatne politike. Kao pozitivan korak navodi licenciranje fakulteta u Nikšiću za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, što će dugoročno obezbijediti stručni kadar, kao i uvođenje asistenata za rani razvoj u predškolskom vaspitanju radi blagovremenog otkrivanja teškoća.

​Kao prioritet za budući period, Marina Vujačić predlaže sveobuhvatnu evaluaciju stanja na terenu prije izrade nove strategije inkluzivnog obrazovanja. Ona smatra da resursni centri moraju postati podrška redovnom obrazovanju, a ne izolovane ustanove, te da se eksterne mature moraju prilagoditi svakom učeniku ponaosob. Zaključak stručnjaka je jasan: inkluzija nema alternativu, ali njena puna realizacija zahtijeva korjenitu promjenu svijesti, strogo poštovanje zakona i sistem koji će prepoznati i podržati potencijal svakog djeteta.