Djeca ćute o digitalnom nasilju: Većina slučajeva ostaje neprijavljena

Podatak da je svako deseto dijete žrtva nekog oblika nasilja na internetu samo je vrh ledenog brijega, upozorava Bojan Jušković, predsjednik Fondacije za bezbjedniji internet. Prema njegovim riječima, realna slika je znatno kompleksnija i mračnija, s obzirom na to da su još 2017. godine statistike ukazivale na razmjeru od jedan prema pet, uz konstantan trend rasta. Glavnu prepreku u suočavanju sa ovim problemom predstavlja kolektivna svijest i duboko ukorijenjena socijalna stigma, zbog čega seksualno nasilje ostaje tabu tema, a incidenti se često prećutkuju unutar porodice i zajednice.

​Posebno porazan podatak, koji ruši uobičajene zablude, jeste činjenica da u dvije trećine slučajeva počinilac nije nepoznata osoba sa mreže, već neko iz djetetovog neposrednog okruženja – vršnjak, poznanik ili čak član porodice. Jušković ističe da ovakva zloupotreba povjerenja direktno utiče na zid ćutanja, jer žrtve osjećaju sram i strah od osude, što počinioci vješto koriste računajući na to da zločin neće biti procesuiran.

​Podaci UNICEF-a dodatno osvjetljavaju dubinu krize, navodeći da više od polovine djece nikome ne prijavi pretrpljeno nasilje, bilo zato što ga ne prepoznaju kao ozbiljan problem ili zbog osjećaja stida. Dok se djevojčice češće suočavaju sa stigmatizacijom i prebacivanjem krivice, nasilje nad dječacima se u društvu nerijetko umanjuje. Situaciju dodatno usložnjava tehnološki napredak, pa se uz društvene mreže, koje su poprište u preko 80 odsto slučajeva, sada javljaju i prijetnje u vidu vještačke inteligencije i deepfake sadržaja, čime se granica između online i offline svijeta potpuno briše.

​Trenutni odgovor sistema, roditelja i obrazovnih institucija nije na zadovoljavajućem nivou, jer nedostatak informisanosti o novim digitalnim rizicima ostavlja djecu nezaštićenom. Fondacija za bezbjedniji internet stoga insistira na hitnom uvođenju digitalne bezbjednosti u školske programe, obaveznim obukama za roditelje i jačanju tehničkih kapaciteta policije.

​Zaključujući analizu, Jušković poručuje da je edukacija najefikasnija preventiva, ali da ona mora biti praćena nultom tolerancijom države. To podrazumijeva ne samo psihosocijalnu podršku žrtvama, već i rigoroznu kaznenu politiku koja će jasno staviti do znanja da su bezbjednost i dostojanstvo djeteta apsolutni prioritet društva, čime bi se konačno prekinuo začarani krug srama i nekažnjivosti.